Manifest
Nit Svjetlosti
Postoje putovi koje ne izmišljamo. Prepoznamo ih, a zatim slijedimo, ponekad usprkos svemu, ali uvijek srcem.
Neki se pozivi nameću tiho. Ne nastaju uvijek iz odluke, pa čak ni iz sna kojemu smo dugo težili. Oblikuju se s vremenom, kako se iznova vraćamo onome što je doista važno. Tako je nastao Fosfens: iz ustrajne intuicije, pogleda usmjerenog prema svjetlosti i duboke želje da o njoj brinemo.
Sve počinje u obiteljskoj radionici, u srcu djelatnosti s dugom tradicijom u zrakoplovstvu. Moj je brat preuzeo njezino vodstvo, nastavljajući djelo našeg oca s onom tihom strogošću koja ne traži pozornost. Upravo sam u tom nasljeđu utemeljio Fosfens, poput nove note utkane u staru partituru. S poštovanjem prema onome što nam je preneseno i željom da nastavimo njegovati rijetko umijeće u svijetu u kojem materijal, svjetlost i pokret tvore drukčiji oblik jezika.
Ovaj sam projekt izgradio oslanjajući se na sve ono čemu su me naučile velike multinacionalne kompanije. Nije se radilo o odbacivanju tog svijeta, već o promjeni perspektive. Naučio me učinkovitosti, metodi i zahtjevnosti. Ponajprije mi je podario susrete: osebujne osobnosti, tihe majstore, slobodne duhove i nesavršenosti koje su ponekad imale više šarma od same savršenosti.
Bile su tu i godine obilježene ručkovima u restoranima s Michelinovim zvjezdicama, s Michelinovim vodičem nadohvat ruke i velikim francuskim restoranima kao mjestima susreta. Svaki je obrok postajao drukčijom vrstom sastanka. Razgovaralo se o poslu, dakako, ali i o ukusima, putovanjima i uvjerenjima. Razgovori su često nadilazili predviđene okvire. Iz tih su trenutaka nastajale neočekivane bliskosti i određena predodžba o umijeću življenja koju nikada nisam zaboravio.
A zatim su dolazile noći. Nisam nužno odsjedao u hotelima ili palačama, već u francuskim dvorcima, često daleko od uobičajenih ruta. Njihovi su me vlasnici dočekivali kao gosta, a ne kao klijenta. Pričali su mi o kamenu, o mjestima i naraštajima koji su u njima živjeli. Obroci su bili obilni, razgovori slobodni, a uspomene trajne. Upravo sam u tim predasima, između dvaju sastanaka, shvatio što riječ autentičnost doista znači. Ne kao osobina kojom se hvalimo, već kao način na koji dočekujemo druge, prenosimo ono što nam je važno i živimo.
Danas se moj život promijenio i svjestan sam bogatstva koje mi je ta promjena donijela. Kod kuće kuham kao u radionici: s jednakim užitkom u samom pokretu, jednakom pažnjom prema detaljima i istom potrebom da razumijem što cjelini daje pravu mjeru. To je moj način da usporim i ponovno pronađem ravnotežu između dviju kreacija. Više ne putujem sam niti spavam u dalekim dvorcima. U rano jutro susrećem svoju djecu, a prije nego što dan zamakne, vraćam se svojima. Možda je to tiše bogatstvo, ali neizmjerno dragocjenije.
Fosfens je nastao susretom nekoliko svjetova: preciznosti inženjerskih alata i osjetljivosti obrtničkog pokreta; obiteljskog nasljeđa i nove vizije vizualne udobnosti; tehničke strogosti i poezije svjetlosti koja prati, a da se ne nameće. Nije riječ o tome da učinimo više niti da pod svaku cijenu privučemo poglede. Riječ je o tome da otkrivamo s pravom mjerom, poštujemo ono što osvjetljavamo i stvaramo prisutnosti koje nastanjuju prostor, a da njime nikada ne ovladaju.
Moj se otac mogao povući. Odlučio je ostati u srcu radionice. Svakoga dana promatra, bdije i prenosi svoje znanje, bez potrebe za mnogo riječi. Nije inženjer, ali njegov pogled, izoštren tijekom više od pola stoljeća umijeća, prepoznaje ono što je ispravno, a što nije. On je naš kompas, naša linija ravnoteže. On pazi da svaki komad ostane vjeran zahtjevnosti iz koje je nastao. Uz njega nijedan detalj nikada nije sporedan.
Majka mi je prenijela drukčiju vrstu zahtjevnosti: dobrotu, ukus i pažnju koju posvećujemo stvarima, a da je pritom ne moramo pokazivati. Ona mi je usadila ljubav prema kuhanju, toj svakodnevnoj umjetnosti u kojoj jednostavan pokret može sve promijeniti. U tome prepoznajem nešto duboko povezano sa svjetlošću. Bilo da je riječ o toplini pećnice ili preciznosti svjetlosnog snopa, sve se ponekad odlučuje u jednoj nijansi, vremenu pečenja, omjeru ili pažnji koju ne primjećujemo uvijek, ali čije učinke osjećamo u potpunosti.
Tako je Fosfens postao mjesto susreta znanja, materijala i pokreta. Svaka se svjetiljka promišlja, oblikuje i strojno obrađuje s velikom preciznošću. U službu svjetlosti stavljamo iste mehaničke zahtjeve razvijene u zrakoplovstvu, ali s drukčijom svrhom: pratiti prostore u kojima živimo, otkrivati ljepotu materijala i utiskivati predmete u vrijeme. Naše se kreacije izrađuju po narudžbi, uz posebnu pažnju posvećenu svakom komadu. Zamišljamo ih manje kao prolazne predmete, a više kao suputnike, stvorene da prolaze kroz godine, prostore i osobne priče.
Ova pustolovina ne bi imala istu svjetlost bez Elene. Vjerovala je u ovaj projekt još prije nego što je dobio svoje ime. Dok sam ja još sumnjao, ona je već vidjela što bi mogao postati. Pratila me tihim povjerenjem, sve dok ponovno nisam pronašao vlastiti pogled. Fosfens joj duguje bitan dio onoga što je danas.
A tu je i cijela obitelj. Moja šogorica, čije fotografsko oko zna uhvatiti dušu naših kreacija. Moj brat, čija smirenost i strogost daju cjelini ravnotežu. Moj otac, čuvar umijeća. Moja majka, izvor pažnje prema drugima i svijetu oko nas. I moja djeca, koja odrastaju uz to nasljeđe i na svoj mu način daju mu budućnost.
Fosfens je više od poduzeća. To je prostor u kojem se susreću prošlost i budućnost, mehanika i senzibilitet, materijal i svjetlost. Radionica u kojoj pokreti odgovaraju jedni drugima i u kojoj svaka kreacija nosi nešto od onih koji su omogućili njezin nastanak.
Ne želimo svijetu dodati još jedan predmet. Želimo stvarati svjetiljke koje prirodno pronalaze svoje mjesto, otkrivaju ono što ih okružuje i prate trenutke koji su nam važni. Predmete čija prisutnost postupno postaje toliko prirodna da je prestajemo primjećivati. A onda s vremenom otkrijemo koliko su nam postali dragocjeni.
Ako ste ovdje, možda dijelite taj senzibilitet. Možda tražite svjetlost koja se ne nameće, već prati; koja ne želi pokazati sve, već otkriti ono bitno. Svjetlost koja poštuje prostore, materijale i one koji ih nastanjuju. Svjetlost koja uvažava.
Dobro došli u Fosfens.
Milan
Osnivač Fosfensa
Otkrivanje
Svjetlost za umjetnost
Svjetiljka Fosfens nikada ne nastoji privući pogled. Pronalazi svoje mjesto, prilagođava se i povlači kako bi što bolje otkrila ono što osvjetljava. Njezina je prisutnost nenametljiva, a uloga ključna: probuditi dubinu boja, otkriti bogatstvo materijala i istaknuti namjeru.
Slika velikog majstora, stara skica, patinirana bronca ili analogna fotografija: svako umjetničko djelo u sebi nosi priču, sjećanje i jedinstven način susreta sa svjetlošću. Naše svjetiljke nikada ne postaju glavna tema. One stupaju u dijalog s djelom, poput glazbenika koji osjetljivo i suzdržano izvodi glazbenu partituru. Ne nastoje ga preduhitriti niti nadmašiti, već ga pratiti s poštovanjem koje zaslužuje.
Takva prava mjera zahtijeva precizno upravljanje intenzitetom, iznimnu vjernost boja i strogu kontrolu usmjerenja svjetlosnog snopa, kao i topline. Svaki je parametar važan kada je riječ o poštovanju osvijetljenog djela. U Fosfensu svjetlost nije osmišljena kako bi sama sjala. Ona je tu da otkrije ono što bi bez nje moglo ostati nevidljivo. S nenametljivom preciznošću šapata.
Čitanje
Svjetlost za duh
Neke svjetlosti bude, druge privlače pozornost. A postoje i one koje umiruju, prate misao i postaju gotovo neprimjetne. Upravo takvu svjetlost nastojimo oblikovati: nježnu, preciznu i nenametljivu, prisutnost koja nikada ne prekida nit razmišljanja, već joj omogućuje da slobodno teče.
Čitanje zahtijeva određenu tišinu. Mirnu pozornost, otvoren um i svjetlost koja prati, a da ne zamara oči niti odvlači pogled. Stabilnost osvjetljenja, kontrola svjetlosnog snopa i vjernost svjetlosti pridonose toj suptilnoj ravnoteži u kojoj ništa ne narušava užitak čitanja. Svjetlost tada postaje suputnica trenutka, pažljiva, a da se nikada ne nameće.
U toj ravnoteži svjetlost Fosfens prirodno pronalazi svoje mjesto. Prati čitanje, usredotočeno učenje ili meditaciju u kasnim noćnim satima. Povlači se u drugi plan, ostavljajući sav prostor riječima, idejama i unutarnjem svijetu koji se oblikuje sa svakom novom stranicom.
A kada se svjetlost ugasi, još uvijek ostaje nešto od onoga što nam je omogućila.
Prisutnost
Svjetlost za svakodnevni život
Nikada nismo zamišljali svjetlost kao demonstraciju. Ono što iz dana u dan nastojimo stvarati jest svjetlost koja je prisutna. Svjetlost koja se usklađuje s nježnošću jutra, vedrinom zimskog poslijepodneva uz mali zalogaj ili tihim umorom zajedničke večere. Pažljiva svjetlost, koja poštuje prostor i prati one koji u njemu žive.
Prati poznate pokrete, tihe korake i poglede koji se susreću oko stola. Prati protok sati, prilagođava se promjenama dnevne svjetlosti i našim ritmovima. Zna se povući kada zavlada mir, a zatim ponovno zauzeti svoje mjesto kada trenutak zahtijeva više jasnoće. Bdije, a da se ne nameće. Osvjetljava, a da ne dominira.
Vjernost boja, kontrola spektra i odabir temperature boje pridonose toj potrazi za ravnotežom. Te tehničke kvalitete nisu tu da bi impresionirale, već da bi omogućile prirodniji doživljaj svjetlosti. Svjetlost koja otkriva teksture materijala, omekšava prostor i s osjećajem za pravu mjeru prati naše svakodnevne trenutke.
Jer najdragocjenija svjetlost nije uvijek ona koju primjećujemo. Ponekad je to jednostavno ona zbog koje se osjećamo dobro, u vlastitom domu.
Tehnička Baština
Svjetlost stvorena da traje
U svjetiljci Fosfens ono što se ne vidi često zahtijeva najviše pažnje. Iza pročišćene siluete svjetiljke MagicEye ili skulpturalnih linija modela Corduroy kriju se sati projektiranja, strojne obrade, preciznog podešavanja i kontrole. Nenametljiv rad, naslijeđen iz naše zrakoplovne tradicije, koji se ne želi isticati, ali čiji se trag osjeća u svakom detalju.
Strojna obrada na pet osi, pomno odabrane komponente, precizno podešeni mehanizmi, savršeno ovladavanje površinama i beskompromisni zahtjevi završne obrade: svaki korak pridonosi skladnoj cjelini. Ništa nije suvišno. Preciznost se ne ističe riječima; ona se mjeri besprijekornošću spojeva, kvalitetom pokreta, čistoćom površine i pouzdanošću onoga što je osmišljeno da traje.
To umijeće ne proizlazi samo iz tehnika i alata. Ono je dio kulture inženjerstva i rigoroznosti, prenošene kroz generacije, s oca na sina, od stroja do vještih ruku, od jednog pogleda do drugoga. Način rada u kojem se iskustvo često prenosi bez velikih riječi, kroz pažnju posvećenu detaljima i poštovanje prema materijalu.
U Fosfensu taj nevidljivi dio neodvojiv je od gotovog predmeta. On mu daje sklad, preciznost i sposobnost da odolijeva vremenu. Jer trajnost ne počiva na obećanju, već na nizu preciznih i promišljenih postupaka, ponavljanih s jednakom zahtjevnošću, komad po komad.
Vizija Pretočena u Stvarnost
Svjetlost koja se prenosi dalje
Fosfens je nastao iz vizije, a ne iz poslovnog plana. Iz želje da radimo drukčije, daleko od unaprijed zadanih obrazaca, prolaznih predmeta i novosti radi same novosti. S vremenom je ta intuicija postala projekt, a zatim i kuća: način promišljanja, izrade i doživljavanja svjetlosti s osjećajem za pravu mjeru.
Naš se pristup temelji na mjeri, zahtjevnosti i dugoročnom promišljanju. Ne nastojimo umnožavati predmete, već im dati razlog postojanja. Razvijati vlastiti, prepoznatljiv jezik, satkan od svjetlosti i sjene, nijansi i tišine. Prednost dajemo odnosima koji se grade s vremenom, predmetima koji pronalaze svoje mjesto u domu i strpljivim gestama koje svakoj kreaciji daju unutarnji sklad.
Volimo zamisao o kući koja može trajati kroz generacije, a da pritom ne izgubi ono što je čini jedinstvenom. Neke obiteljske tvrtke, okupljene među ostalima u udruženju Hénokiens, svjedoče o tom rijetkom kontinuitetu između nasljeđa, zahtjevnosti i sposobnosti obnavljanja. Podsjećaju nas da se priča ne nastavlja tako da ostane nepomična, već prenošenjem onoga najvažnijeg, uz istodobno otvaranje prostora novim idejama.
U tom duhu zamišljamo Fosfens. Ne kao utrku za rastom ili potragu za priznanjem, već kao pustolovinu koju valja strpljivo graditi, kreaciju po kreaciju, uz želju da ostanemo vjerni vlastitom pogledu i svojim zahtjevima.
Za nas prenošenje dalje ne znači samo očuvati umijeće izrade. Ono znači dati mu budućnost, omogućiti mu da se razvija bez gubitka vlastite biti i stvarati predmete sposobne pratiti druge živote, dugo nakon nas. Svjetlost s osjećajem za pravu mjeru, danas kao i sutra, i kuća koja s vremenom nastavlja pronalaziti svoje mjesto.
Od Ljudi
Inspiracija kroz susrete
Tijekom studija u Engleskoj jednom sam čuo odgovor Jimija Hendrixa na pitanje koje mi je ostalo u sjećanju. Na televizijskom koncertu, neposredno prije izlaska na pozornicu, jedna ga je novinarka upitala odakle crpi inspiraciju. Njegov je odgovor bio razoružavajuće jednostavan: „From the people.”
U to me vrijeme tih nekoliko riječi nije posebno dotaknulo. S vremenom su dobile sasvim drugo značenje. Danas razumijem koliko susreti, razgovori i osobnosti koje upoznajemo na svom putu oblikuju naš pogled na svijet. Ideja se ponekad rodi iz neočekivane razmjene, senzibiliteta koji otkrijemo ili detalja koji sami nikada ne bismo primijetili.
U Fosfensu je ta inspiracija posvuda. U pričama koje mi ljudi povjeravaju, mjestima koja otkrivam, predmetima koji prate nečiji život i osobama koje im daju smisao. Svaki susret otvara novu perspektivu, pomiče granice intuicije i rađa novu želju. Svjetlost koju oblikujemo nosi u sebi i nešto od tih susreta: nenametljiv trag onih koji nas nadahnjuju.
Jimi Hendrix znao je to izraziti i na drugi način: „All I’m gonna do is just go on and do what I feel.”
Nastaviti dalje, ostati vjeran onome što osjećamo, prihvaćati ono što nam drugi pružaju, a pritom ne izgubiti vlastiti pogled. Možda upravo tu počinje svako stvaranje.
Jer u konačnici, inspiracija se ne može narediti. Ona se susreće.
Podijeljena Svjetlost
Ingo Maurer X Fosfens
Već deset godina… Godine 2015. neočekivano se uspostavila veza između Inga Maurera, vizionarskog pjesnika svjetlosti, i mene, strastvenog obrtnika. Tijekom naših razgovora, 2016. godine, postupno se oblikovao poseban odnos, utemeljen na povjerenju, uzajamnoj znatiželji i zajedničkom uvjerenju: svjetlost nikada nije samo predmet. Ona je živa, slobodna i sposobna probuditi emocije.
Život nam je, svojom ponekad neumoljivom blagošću, najprije oduzeo Jenny, a potom i samog Inga. S njima se udaljila i mogućnost da ostvarimo projekt o kojem smo sanjali zajedno. Ipak, ostalo je nešto dragocjeno: susret, riječi i vizija koja nas i dalje prati. Ingo mi je jednom povjerio:
“At the beginning of my career… I focused a lot on the shape of lamps. Later I realized that the light itself is much more important than the form.”
Te riječi danas odzvanjaju poput kompasa. S rijetkom jednostavnošću izražavaju ono što nas pokreće u Fosfensu: nikada ne dopustiti da oblik nadvlada svjetlost, već nastojati joj dati prostor koji zaslužuje. On je znao otkriti njezinu poeziju. Ja je, sa svoje strane, nastojim oblikovati precizno, a da je pritom nikada ne sputavam. Dva pristupa, jedna potraga: za svjetlošću koja nadilazi predmet i dotiče nešto dublje, intimnije.
Sjećam se i njegova pogleda kada mi je predstavio svog posinka. U njemu sam naslutio tihi ponos, čiju dubinu tada još nisam u potpunosti razumio. Danas, kao otac četvero djece, taj pogled razumijem drukčije. Znam koliko se toga bitnog prenosi bez riječi, kroz prisutnost, gestu i način na koji postojimo u svijetu.
Možda, u konačnici, svjetlost i prenošenje nasljeđa povezuje ista nit: obje nas povezuju s onim što im je prethodilo, a istodobno otvaraju put onima koji dolaze nakon nas. Dijelili smo upravo to: svjetlost i one koje volimo.
Hvala ti, Ingo.
Elena
Lumen Quietum
Postoje prisutnosti koje se nikada ne najavljuju, a ipak mijenjaju sve. Elena je jedna od njih. Ne govori glasno, ali zna dati glas onome bitnom. Ne traži svjetlost: ona je stvara, gotovo nesvjesno, i oko nje sve poprima jasnije obrise.
Na Sorbonni istražuje suinterpretaciju kod Prousta i Joycea, uranjajući u labirinte vremena, sjećanja i značenja. Uči čitati između redaka, osluškivati ono što riječi prešućuju i opažati ono što izmiče prvom pogledu. Ta pozornost prema nevidljivome, prema onome što se otkriva, a nikada ne nameće, prožima i naš život i naš rad. Uz Elenu svjetlost postaje osjetilna materija, tihi dijalog, emocija koju dijelimo.
Zajedno smo osnovali Fosfens, napustivši sigurne karijere i već utabane putove. Diskretna, ali neodoljiva ljubav povela nas je prema onim ludostima koje svjesno biramo. Između života i sna naučili smo slijediti ono što nas duboko pokreće, ono što našim gestama i svakoj svjetlosti koju zamišljamo daje smisao.
Ona nije samo moja supruga. Ona je moja najbliža prijateljica, moja suputnica, partnerica u životu i stvaranju. U radionici materijalima pristupa s osobitom pažnjom, kao da već naslućuje njihove mogućnosti. Njezin pogled pomiče granice ideje, jedna gesta priziva drugu, a neki detalj odjednom pronalazi svoje pravo mjesto. Uz nju prototipovi prestaju biti tek pokušaji: počinju pripovijedati priču.
Elena posjeduje onu rijetku snagu kojoj nije potrebno pokazivati se da bi bila presudna. Ona je tiha oslonac na kojem počiva toliko toga, ona koja prati, a ne nameće se, koja potiče bez buke i idejama daje prostor potreban da poprime oblik. Uz nju svjetlost nikada nije samo predmet. Ona postaje prisutnost, sjećanje, dijalog. Gesta dobiva na preciznosti, a materijal na osjećajnosti.
A ja, uz nju, sve jasnije shvaćam koliko je stvaranje također pustolovina udvoje. Tu je ono što crtamo, ono što oblikujemo i ono za što vjerujemo da smo zamislili sami. A onda se pojave taj pogled, ta intuicija, ta prisutnost koja neprimjetno mijenja konačni rezultat. Elena se ne zadovoljava time da osvjetljava naš put. Ona mu daruje dio svoje duše.
Ona je tiha svjetlost koja daje sjaj našoj.
Ex animo,
Milan
Naša Fotografkinja Srca
Charlène
Postoje pogledi koji otkrivaju jednako koliko i bilježe. Charlène ima upravo takav pogled.
Profesionalna fotografkinja, a ujedno i moja šogorica, Charlène s Fosfensom dijeli mnogo više od obiteljske priče. Njezin pogled, njezina zahtjevnost i senzibilitet prirodno su pronašli svoje mjesto u našoj zajedničkoj pustolovini.
Nedaleko od groblja Père-Lachaise, na kraju uske popločene uličice, Charlène je stvorila vlastiti svijet. Iza šarmantnog unutarnjeg dvorišta krije se njezin prostrani pariški studio s tri prostora za fotografiranje, koji pružaju bezbroj mogućnosti za stvaranje atmosfere, oblikovanje siluete ili dopuštanje da slika poprimi svoj oblik. Ondje istražuje, među ostalim, svjetove mode i luksuza, u kojima je svaki detalj važan, od najspontanijeg pokreta do precizno oblikovane svjetlosti.
Ista zahtjevnost obilježava i njezin rad za Fosfens. Sve fotografije na našoj internetskoj stranici njezine su, i nijedna nije retuširana. #NoFilter. Taj izbor odražava ono što jesmo: ništa ne prikrivati, ništa ne dodavati, prepustiti materijalima, završnoj obradi i svjetlosti da izraze svoju istinu. Uvjerenje je to koje zahtijeva istinsko umijeće, jer vjerno prenijeti prirodnost često traži više majstorstva nego je preoblikovati.
Charlène zna pronaći tu ravnotežu. Poznaje naš svijet, razumije što želimo izraziti i našim kreacijama daruje vlastiti fotografski pogled. U toj suradnji obiteljsko povjerenje susreće profesionalnu zahtjevnost, a da se pritom jedno nikada ne poistovjećuje s drugim.
Nešto je dragocjeno u tome kada talent koji poznajemo izbliza gledamo kako cvjeta u vlastitom svijetu, a zatim taj isti pogled ponovno susrećemo u središtu pustolovine koju zajedno gradimo. Suučesništvo satkano od zajedničkog vremena, srodnog senzibiliteta i slobode da se razumijemo bez potrebe da uvijek sve objašnjavamo.
Charlène ne stvara samo fotografije za Fosfens. Ona sudjeluje u načinu na koji naša kuća pripovijeda svoju priču, iskreno i bez uljepšavanja. I sretan sam što je ta profesionalna priča ujedno, jednostavno, i obiteljska priča.
Hvala ti, Charlène, na tvom pogledu i ovom lijepom suučesništvu.
Putevi koji su se Susreli
Trajno Prijateljstvo
Prije gotovo dvadeset pet godina naši su se putovi susreli u prvim danima Ayrtonove pustolovine. Yvan je dolazio iz zahtjevnog svijeta zabavne industrije i postavljao temelje svoje kuće svjetlosti odvažnim prototipom: 192 propusne Nichia LED diode promjera 5 mm. Ja sam, sa svoje strane, zagovarao drugu revoluciju, onu snažnih LUXEON LED dioda, koje će iz temelja promijeniti naš odnos prema svjetlosti.
Dva puta, dva pogleda, ali već tada ista fascinacija onime što svjetlost može omogućiti.
Yvan je mogao biti moj otac. Njegova karizma, instinkt i mudrost prirodno izazivaju poštovanje. Pa ipak, tijekom godina među nama se isplelo iskreno, gotovo bratsko prijateljstvo. Još se sjećam njegova vjenčanja. Želio je da sjedim uz njega, za počasnim stolom. Ta me gesta, izvan svakog protokola, duboko dirnula. U njoj sam naslutio čovjeka iza poduzetnika samouka: intuitivnog kreativca, neutažive znatiželje, sposobnog upijati ideje, prepoznavati trendove i pretvarati ih u jedinstvene koncepte.
Dvadeset pet godina razgovora, projekata, uspjeha i borbi nije lako sažeti. Yvan je oblikovao važan dio svijeta rasvjete za scenske nastupe i događanja. No njegov utjecaj na mene daleko nadilazi profesionalni okvir. Pratio je moja promišljanja, poticao moje ambicije i u određenim trenucima utjecao na moje životne odluke gotovo jednako kao osoba s kojom dijelim život.
U to sam vrijeme djelovao u svijetu multinacionalnih kompanija, raspolažući resursima, mrežom kontakata i znanjem koje sam rado stavljao u službu njegova projekta. Ponekad i bez da je u potpunosti shvaćao razmjere onoga što činim, često s više energije nego što sam i sam mogao predvidjeti. Činio sam to iz prijateljstva, uvjerenja i duboke vjere u ono što je gradio. Yvan mi je, sa svoje strane, uvijek nesebično pružao svoje savjete i svoj pogled na stvari. Vjerujem da smo se tako međusobno podupirali, svatko na svoj način, nikada ne osjećajući potrebu voditi računa o tome tko je koliko dao.
U međuvremenu se Ayrton afirmirao na međunarodnoj sceni profesionalne rasvjete, s odvažnim, preciznim i beskompromisno inovativnim svjetlosnim potpisom. Imao sam povlasticu pratiti taj uspon i pridonijeti mu, diskretno, na svoj način. Još vidim kamione natovarene reflektorima, polaske prema velikim produkcijama i aktivnost koja se pojačavala usporedno s rastom mojih vlastitih odgovornosti. Ali upoznao sam i naličje pozornice: sumnje, napetosti, teške odluke i mračnije trenutke koje priče o uspjehu rado ostavljaju u sjeni. Jer iza svake blistave svjetlosti stoji i strpljiv rad na ovladavanju njezinim intenzitetom.
Yvan u sebi nosi nešto od francuske elegancije iz vremena Brigitte Bardot i Alaina Delona. Držanje, prisutnost, karizmu koja se, dakako, ne može mjeriti lumenima. Danas živi na Azurnoj obali, okrenut prema Sredozemlju i nedaleko od Saint-Tropeza, pa bi imao sve razloge usporiti. Ali stvaralaštvo ne odlazi u mirovinu. I dalje osmišljava, razvija i poduzima, sada uz svojeg sina Alaina. Putuje manje, istina, ali doživotno zadržava svoju Air France Platinum karticu, vrlo opipljiv podsjetnik na godine provedene na putovanjima diljem svijeta kako bi njegove kreacije zasjale na međunarodnoj sceni.
Naše se bliskosti nikada nisu ograničavale na reflektore. Tu je najprije vino i naši izleti u Vosne-Romanée, gdje dijelimo ljubav prema velikim vinima, terroirima i umijeću koje se strpljivo prenosi s generacije na generaciju. Tu su dizajn, promišljeni predmeti, preciznost detalja i zadovoljstvo koje pruža savršeno izvedena ideja. Tu je i zajednički stol s Ritom, čija velikodušnost u kuhinji prirodno odražava gostoljubivost njihova doma, kao i nježnost koju pokazuju prema svojim životinjama, suputnicima njihove svakodnevice okupane suncem.
I film zauzima posebno mjesto u Yvanovu svijetu. Njegova zbirka kartica, razvrstanih gotovo enciklopedijskom preciznošću, svjedoči o strasti koja daleko nadilazi puko gledateljsko zadovoljstvo. Godinama je uređivao vlastiti dom kako bi u njemu stvorio pravu projekcijsku dvoranu, promišljenu do najsitnijeg detalja. Provodio je čitave noći gledajući, analizirajući i komentirajući filmove, poznajući njihove scene, anegdote i tajne. Kod njega znatiželja nikada nije površna: ona postaje disciplina, način da svoje strasti živi punim plućima.
Ista se zahtjevnost očituje u njegovu pogledu na predmete i poduzeća. Ime Ayrton nosi trag njegove strasti prema automobilima i sklonosti osobnostima koje pomiču granice vlastitog područja. Poput drugih velikih stvaralaca, zna prepoznati detalj koji razdvaja ono što je jednostavno uspješno od onoga što postaje iznimno. Među prvima je prepoznao i genijalnost Stevea Jobsa, kojemu se divio, bez sumnje, koliko zbog vizije toliko i zbog pažnje posvećene svakom detalju.
Znam da Yvan danas na moj put gleda s blagonaklonošću koja u sebi nosi nešto očinsko. Možda čak i s dozom ponosa. Ipak, nikada ne pokušava određivati kojim ću putem krenuti. Pušta me da slobodno biram, doživljavam vlastite uspjehe i pogreške te, prije svega, pronađem vlastiti stil. I to je način prenošenja nasljeđa: dati dovoljno da bi drugi mogao krenuti naprijed, a zatim mu ostaviti prostor potreban da postane ono što jest.
S Fosfensom sam odabrao drugu pozornicu. Ayrton osvjetljava svjetove scenskih nastupa i događanja; Fosfens istražuje svjetove arhitekture i prostora za život. Razmjeri su različiti, kao i namjene, ali povezuje nas isto uvjerenje: svjetlost zaslužuje više od tehničkog odgovora. Ona traži viziju, vlastiti izraz, pažnju prema onome što otkriva i načinu na koji preobražava prostor.
Danas nastavljam tu potragu na svoj način, sa svojom pričom, intuicijama i zahtjevima. I znam da se dio tog puta oblikovao u susretu s Yvanom. Ne kroz oponašanje, već zahvaljujući slobodi koju trajna prijateljstva znaju pružiti: slobodi da te netko ohrabruje, a da te ne sputava, da te nadahnjuje, a da ti ne nameće smjer.
Neki susreti obilježe jedno razdoblje. Drugi pridonose oblikovanju čitavog života. Vjerujem da naše prijateljstvo pripada ovoj drugoj skupini.
Cheers, M.
